Приказивање постова са ознаком PAPERS / TEKSTOVI. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком PAPERS / TEKSTOVI. Прикажи све постове

Nagrada „Zaharije Orfelin” Novosadski sajam 2023, OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA


1. nagrada
 

Ljubomir Turukalo: „Poglavari srpske pravoslavne crkve”
Hram Svetog Save Beograd i Narodno delo doo, Beograd, 2022

2. nagrada 
— „Srpske narodne bajke ”, adaptacija Bojana Jovanović
Ilustrator: Igor Krstić
izdvač: Pčelica, Čačak, 2022 

— Ana Petrović: „Stripoterapija”
Ilustrator: Ana Petrović
Kreativni centar, Beograd, 2022 

3. nagrada 
— Sanja Kovandžić Agatonović: „Ljubimac”
Ilustrator: Boris Kuzmanović
Kreativni centar, Beograd, 2022 

Žiri: Senka Vlahović, Gabrijela Spasojević i Mirko Dimić


OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA

 

1. nagrada 

Knjiga „Poglavari srpske pravoslavne crkve” (autora Ljubomira Turukala,  Hram Svetog Save, Beograd, i Narodno delo doo, Beograd, 2022) se ističe luksuznom opremom, kakvu imaju samo retka nacionalno reprezentativna izdanja, u ovom slučaju štampana u ograničenom numerisanom broju od 50 primeraka. Knjigu odlikuje veliki format, kutija sa poklopcem smragadno zelene boje koja prefinjeno korespondira sa zlatotiskom na njoj; zatim šiveni tvrdi povez, korice u pravoj koži braon boje, a na njoj naslov, grb i ornamenti u zlatotisku, 14-karatno zlato, i blindruk koji takođe daje obod sa ornamentima – omot potpisuje Alesandar Pribićević; štampa knjižnog bloka je visokog kvaliteta u punom koloru na sjajnom kunstdruk papiru, sa autorskim fotografijama vrhunskog kvaliteta Martina Candira i Pavla Marjanovića kao i kvalitetnim reprodukcijama i arhivskom građom. Sve navedeno je uobličeno elegantnim klasičnim dizajnom Vladimira Neškovića koji je upečatljiv zbog ponavljajućih praznih stranica koje su u zlatnoj boji po celoj površini. Estetski utisak daje više združenih autora koje su izdavači okupili i dali im priliku da se u okviru bogatih mogućnosti iskažu. Ovo kapitalno izdanje je i vizuelno i tematski najvišeg nacionalnog ranga.

 

2. nagrada 

Knjiga za decu „Srpske narodne bajke” (u adaptaciji Bojane Jovanović, Pčelica, Čačak, 2022) je bogato ilustrovano izdanje čije ilustracije potpisuje afirmisani ilustrator brojnih izdanja za decu Igor Krstić. Ovu knjigu velikog formata, u tvrdom povezu, klasične opreme i dizajna, štampane u punom koloru na kunstrduku, preporučuje veliki broj ilustracija od kojih mnoge zauzimaju po dve nasrpamne strane, sa složenim kompozicijama koje neretko uključuju veći boja figura, junaka srpskih bajki, pejsaža, dvoraca, sve to sa dosta detalja u promišljenoj kostimografiji i scenagrafijih ovih prizora. Krstić, iako ilustruje složene kompozicije sa više planova u realističkom maniru, ima slobodan vidljiv potez digitalne četkice koji daje živost i otvorenost ovim delima. Kolorit je bogat i neretko u veoma zanimljivim i uspelim kombinacijama boja, na primer zlatne jabuke ističu se na ilustraciji koja obiluje ljubičastim tonovima i time daju efektan komplementarni kontrast, iako ima i veoma uspelih monohromatskih ilustracija. Krstić povremeno koristi stripovske rakurse i kompozicije iako fugure oblikuje više slikarski. Poznati naslovi šest bajki poput Baš čelika, Zlatorunog ovna ili Zlatne jabuke i devet paunica ponuđeni su u velikom broju ilustracija na preko 130 strana u kombinaciji tradicionalnog i modernog, utemeljeno, a ipak sveže i razigrano. 


„Stripoterapija” autorke teksta i ilustratorke Ane Petrović (Kreativni centar, Beograd, 2022) je knjiga koja je pomerila granice na našoj sceni i već pobrala brojne nagrade i to – i za vizuelni i za književni segment knjige što je veoma retko! Ovo sintezijsko delo, strip, ovaj vokovizuel bavi se aktuelnom temom psihoterapije na vrlo originalan, duhovit, poučan, inovativan, kreativan način, razbija tabue, i u spoju reči i slike pokreće na razmišljanje i samopreispitivanje. Kao i svako sintezijsko delo gde su reč i slika autora nerazdvojni, vizuelni i verbalni kod autorka Ana Petrović vešto povezuje i prepliće i nudi novi kompleksan tekst koji uspešno komunicira. Ova knjiga je pomalo neobičnog kvadratnog formata, broširanog poveza sa klapnama, knjižnog bloka od preko 160 strana štampanog na ofsetnom papiru, svedenog kolorita, ali upečatljive i prepoznatljive, pomalo karikaturalne, karakterizacije glavne junakinje i njene terapeutkinje i svih živih i neživih bića i predmeta koji se kao simboli iz nesvesnog i arhetipskog među njima pojavljuju. Na svakoj desnoj strani ponavlja se ustaljena kompozicija gde jedna naspram druge junakinje sede, ragovaraju, a na levoj je obično neki motiv i tekst na čistoj pozadini koji simbolično, duhovito, nekad ironično ili snoliko upotpunjuju konverzaciju junakinja. Ovo kompletno delo, knjiga-umetnički objekat jednog autora, ujednačenog a visokog kvaliteta – i teksta, i slike i dizajna koji ih objedinjuje – potvrdilo je izuzetan talenat, profesionalnost i izgrađenost mlade autorke Ane Petrović.  

3. nagrada 

Slikovnicu za decu „Ljubimac” (autorke Sanje Kovandžić Agatonović, Kreativni centar, Beograd, 2022) posebno preporučuju ilustracije našeg afirmisanog ilustratora Borisa Kuzmanovića. Pauk Paki je junak kakvog retko viđamo. Glava mu je „pink”, gotovo ciklama boje, ima široki osmeh i šiljast plavi nosić, telo u plavo belim prugama i osam tankih nožica. Dovoljno da naslutimo zanimljivost likovnog sveta koji stvara Boris Kuzmanović. Ravnotežu sa tom ciklama bojom u malim površinama daju velike površine žute. Slobodan šrafirani crtež bojen je čistim površinama, digitalnom tehnikom. Iznenađuje stripovska organizacija teksta i slike iako bismo na prvi pogleda rekli da je u pitanju klasična slikovnica za decu uzrasta 4–7 godina, srednjeg formata na 48 strana. Povez je broširan, a štampa na kunstdruku u punom koloru. Slikovnica klasične opreme, zahvaljujući ovim čudnovatim, originalnim, živahnim i simpatičim ilustracijama, dobija potpuno nečekivanu vrednost čim samo malo date sebi vremena da zaronite u nju. Priča za decu o Pauku Pakiju bila je zgodna platforma za pristup ilustrovanju koji gotovo da možemo dovesti u vezu sa alternativnim stripom a primenjeno na slikovnici za decu što je veoma retko. Vešto, iznenađujuće, živahno, bogato, ali ne pretrpano, zanimljivih kompozicija i rakursa, jarkog i karakterističnog kolorita ali i sa dovoljno neutralnih tonova da ilustracije dišu, a crtački izvrsno... Puno razloga da ovu slikovanicu preporuči čitalačkoj pažnji.

msr Senka Vlahović

O stripu za decu u časopisu Detinjstvo (Zmajeve dečje igre, 2021)

 https://zmajevedecjeigre.org.rs/.../Detinjstvo_04_2021.pdf


Senka Vlahović
 
STRIP ZA DECU:
ALTERNATIVNI I EKSPERIMENTALNI PRISTUPI U 21. VEKU U SRBIJI
(MAJA VESELINOVIĆ I DRAGANA KUPREŠANIN)
 
I ilustracija je deveta umetnost.

SAŽETAK: U radu se istražuje kako esencija stripskog/ilustratorskog jezika, koji sitetiše narativno i figurativno, u nekonvencionalnom izrazu alternativnog ili eksperimentalnog stripa za decu može uticati na najmlađe čitaoce digitalnog doba, pa i one koji imaju specifične potrebe, poput slepih i slabovidih kojima je namenjen taktilni strip, i kakav je značaj ovakvih retkih primera stripa za decu za sam razvoj ove vrste umetnosti u Srbiji. Za primer su uzeti stripovi Tri male kineskinje Maje Veselinović i Crvenkapa Dragane Kuprešanin.

KLJUČNE REČI: strip za decu, ilustracija za decu, alternativmi strip, eksperimentalni strip, taktilni strip

Od stvaralačke slobode do nove samospoznaje („Out of the box”, Agneš Đukičin)

 „Out of the box”, Agneš Đukičin

Izložba slika, maj 2021.

 

 Od stvaralačke slobode do nove samospoznaje

 

„Slika je sredstvo za iskazivanje osećanja”

Džoan Mičel (Joan Mitchell) 

  


Iz kakvih to okvira izlazi stvaralački duh Agneš Đukičin?, pitanje je koje možemo postaviti pri prvom susrtetu sa radovima njene nove izložbe slika koju je nazvala „Out of the box” („Izvan kutije”). Kakav nam to izlaz nude nove platna, nastala kombinovanjem akrila i drugih tehnika, apstraktnog izraza i snažne ekspesije? Autorka kao da nas poziva svojim vizuelnim porukama da slobodno, hrabro, bez predrasuda i konformizma zakoračimo u prostore koji nisu toliko obremenjeni svakodnevicom, ali su svakako iz nje proistekli. Svakodnevica koja guši, opterećuje, ograničava svojim matricama i nužnostima, duboko misaona i senzibilna bića, poput naše umetnice, u nekom trenutku do te mere pritisne da njihov duh, hteo – ne hteo, probija opnu i poput vulkana počne da se izliva, oslobađa i zrači na svoju okolinu. Na novim platnima i kolažima Agneš Đukičin vidimo taj snažni izliv emocija, damara, senzacija, titraja, misli, stanja koja se temperamentnim talentom ove autorke opredmećuju u slikama.

Agneš svoj raskošni duh – koji se smelo zaputio u novo, nepoznato, u otkrivanje i prepoznavanje sebe samog, sebe zaboravljenog, i priznavanje, obelodanjivanje sopstvene istine svetu – iskazuje kroz jedan slobodan, bespredmentni izraz slikarskim jezikom, gde između površina boja, slojevitih nanosa i tekstura, emocija i pokreta, naslućujemo, kao kardiogram, njenu liniju, koja formira oblike, krugove, kvadrate, elispe, crtice, ponekad, slova i brojke, reči iscepkane i dovedene na nivo likovnog elementa, a ne verbalne poruke. Jedan sloj njenog dela je intuitivni, automatski i emotivni, a drugi racionalniji. U tom smislu se grubo rečeno njeni novi radovi razvijaju u dva kraka: jedan krak su monohromatski radovi, lirski smireniji, harmoničniji, pastelnih i nezasićenih tonova, radovi sa manje detalja i dinamike, a više slobodnih površina, mekih prelaza, bez snažnih kontrasta; drugi su radovi mreže, preklapanja oblika, blage geometrizovanosti, oštrijih prelaza, intezivnijih boja i kontura, jačih kontrasta, dinamike, kreativnog nemira. Ova dva kraka nisu strogo razdvojena, već se prepliću poput spirale i možda se u budućnosti sliju jedan u drugi, možda i raziđu, a možda jedan i prevagne u odnosu na drugi... Odgovor nas svakako u budućnosti očekuje sudeći po snažnoj stvaralačkoj energiji ove autorke koja se neće ovde zaustavljati. Ovo je, verujemo, tek početak.

Autorka stvara na tragu slikara apstraktnog ekspresionizma, u (post) postmodernom dobu digitanih tehologija, virtuelne stvarnosti, nove normalnosti, otuđenosti, sveopšteg apsurda i obesmišljenosti. U takvim okolnostima, ona se, kao stvaralac, snažnim subjektivnim pogledom na život, odupire nemiloj i surovoj svakodnevici, suprotstavlja joj ponovo otkrivenu unutrašnju lepotu i identitet, još jedanput odbacuje staru košuljicu, i otvara vrata svoje unutrašnje percepcije za emotivno, nesputano, intuitivno, strasno, temperamentno, ali i meditativno, verujuće, katkad melanholično biće, i na pijedestal stavlja svoje duhovno postojanje.

Delimičnu figurativnost svojih ranijih radova, na kojima je bila česta stilizovana ženska figura, lice, zamenila je potpuno bespredmetnim slikarskim izrazom, koji kao da je izašao i samog bića nekadnašnje junakinje njenih slika. Imamo sada jednu obrnutu perspektivu koja svedoči moguće razmišljanje one junakinje: Više ne gledam sebe spolja, zaronila sam duboko unutra i tražim uporišta u sopstvenom biću, osećajima, nesputanim mislima, melodijama, kojim zamenjujem stroge društvene matrice, ograde i pravila, i radujem se svakom novom koraku, potezu, površini, liniji, boji, kojim se sada slobodno, bez straha, prepuštam i otkrivam, na tom putu u nepoznato, novu lepotu i obnovljeni smisao.

Slike na izložbi „Out of the box” Agneš Đukičin govore nam o oslobađanju emocija – kroz boju i površinu; misli – kroz liniju, oblik, znak; tela – kroz nesputani potez kista, olovke, ugljena, i na kraju duha – koji osvaja nove prostore slobode putem ličnog, unutrašnjeg prepoznavanja i bivstvovanja.

 

msr Senka Vlahović


  

 

 

  

 

foto: Dragan Mijatov




Senka Vlahović: ORIGINAL ILLUSTRATION OR A SERIES OF ZEROS AND ONES?

Symposium of the 27th Biennial of Illustration in Bratislava, Slovakia, 2019.

Topic: Cult of the original illustration in the world of digital technology

  

*Published in:
https://www.bibiana.sk/sites/default/files/sites/default/files/digital_archive/zbornik_bib_2019_mensie.pdf?fbclid=IwAR0QMB90amMDKj-2hHccIqMiAzG7Mv4UW2XXEifrmMgTa-6RMOY8ThPAbtg



M.A. Senka Vlahović

Banat Cultural Center, Novo Miloševo

Serbia

 

ORIGINAL ILLUSTRATION OR A SERIES OF ZEROS AND ONES?

Cult of the original illustration in the world of digital technology



The emergence of digital technologies, new forms of internet communication, the massive use of computers in the creation of artworks, especially in the graphics industry, the laws of the market, global society, creative economies, the gradual deletion of boundaries between fine and popular art, are all factors that have significantly influenced the issue of the original illustration. What is the original illustration? What is its value? What is its future? Why are we discussing the cult of the original illustration? Should the original not be implied, or have the said circumstances and context affected it to become a cult thing, rather than an ordinary and everyday thing? Or is it no longer implied that every illustration is an original?

It is necessary to add that we are not thinking of originality in the sense of artistic authenticity and unrepeatability, but of the original copy of an art piece as opposed to reproductions and multiplied printed copies or prints. When we speak of the original illustration, we have in mind an illustration that was created without the use of a computer and other types of technical devices. In other words, in case of a product of traditional graphic art techniques, that it has been signed and numbered. Digital and inkjet prints that we have today can also be signed and numbered, but the question arises as to how we are to treat them, as originals or not? In any case not in the same manner as we treat the ones mentioned previously. Another question is: are they equally worth?

The massive use of computers in the creation of not only illustrations, but also other visual artwork, the use of graphic boards, various programs, the combination of multiple images, photographs, scanned images and digitally processed drawings and the like, has resulted in the fact that the majority of illustrations nowadays are produced in this way, and not exclusively by hand, on paper, canvas, without the use of a machine, i.e. computer and additional digital equipment, and ultimately the printers themselves or screens, that make it possible for us to view those images as consumers.


Aleksa Jovanović (Serbia), digital illustration

 

Illustration is a product of applied art, but it is increasingly being appreciated and equated with the works of fine art. We are able to see illustrations in books, magazines, on screens, billboards, products, etc., but also in galleries, where they exist entirely independently, not as products of applied art, but as sovereign and autonomous works of art, most often based on telling a story (Heller, Arisman, 2006: xix).

It is precisely the pure essence of the original illustration that can be consumed exclusively in exhibition spaces and galleries, where the original illustration as such can be seen, unless the artist is a colleague or friend of ours and we have access to his studio or to the archives of a museum, library or collector. The moment when an illustration is incorporated into a book, a magazine, any type of graphics product or screen display, we no longer have the experience of viewing an original illustration, but its reproduction. A reproduction, no matter how faithful, and it is often not faithful enough, does not possess the specific charm and aura as the original illustration produced by hand. A reproduction depends on the scanner, camera, the quality of print, paper, design, context, printing format, and all those factors significantly affect how we will then experience this illustration. Sometimes these factors can work in favour and sometimes they are at the expense of the illustration. There are times when it looks better in the original, but there are also times when it is the other way around.


Aleksa Gajić (Serbia), original illustration, combined technique on paper


Bojana Dimitrovski (Serbia/Slovenia), original illustration, watercolour on paper

 

It also happens that the authors of the original and hand-produced illustrations, i.e. of illustrations created without the use of digital equipment, when they finish their work and when it is supposed to be reproduced in books and other graphic products, scan their work and process it on the computer themselves, correcting colours, contrasts, clearing smudges, making corrections of the things they do not like, various details, etc., which results in a somewhat modified artwork being sent for reproduction. This is the choice of the author himself, and the question of his work process, but it does affect the very end result. Can this then be called the same illustration?

We can view illustrations that were created as products of traditional graphic art techniques (works produced by printing off the original handmade matrices made out of wood, metal, stone, linoleum, etc.), and signed and numbered by the author, separately. These illustrations, just as the above-mentioned original illustrations, also have a kind of unrepeatability and uniqueness. They are printed in a limited number of numbered prints, and the quality and objective value are determined by the circulation and sometimes the serial number of the prints (Grozdanić, 2007: 237).

Photography in the function of illustration, i.e. photo-illustration, whose analogue aspect is nowadays a subject only amongst the biggest enthusiasts and aficionados, while digital technology has taken its primacy, represents yet another separate topic. Then again, numerous manipulations of photography make it possible for us today to have photomontages bordering on digital images, processed to such an extent that they are reminiscent of paintings and as such have a function of illustration. The truth is that their original copies are in fact an infinite number of zeros and ones.


Nikolina Petolas (Croatia), digital photo-illustration

 

Zeros and ones, stored on hard drives, represent a unique form of “originals” of digital illustrations, created exclusively on a computer or with the use of graphic boards, digital cameras, scanners and computer programs. Sometimes illustrators draw sketches or drawings on paper, scan them and create and colour digital illustrations based on them. Although, today, there is a growing number of those who handed their trust entirely over to digital technology and who store all products of their creation and spirit in imaginary sequences of zeros and ones. This has certainly been affected by market demands, the speed of work, the ease of work, the monitoring of trends, the effects that can be achieved, the use of photographs as templates, and the like.

Digitally created illustrations can most precisely and most accurately be viewed on a screen. But screen displays differ amongst themselves. Printers that print them differ as well. The shade and type of paper also have an effect. There are a lot of factors, so we cannot help but wonder where it is possible to view this virtual original most faithfully represented. Maybe solely on the screen of the illustrator himself. And even the eye of every human being is different, which causes even original illustrations to differ in the perception of each person, but these nuances are nevertheless largely negligible.

The prints of digital illustrations can also be signed by the author and numbered. The author selects a printer and a trusted printing company, which will provide the genuine shades of his work. Perhaps this is the most authentic representation of the printed digital illustration, when the author himself is satisfied with the print. But, in situations when we have the printing of, for instance, an illustrated book, the illustrator surrenders real control and trusts the publisher to hire a quality printing company.

A question of market values of the original and the prints can be posed here, of abuses concerning the number of prints, and the like. Digital technology has challenged the problem of authorship in various ways.

Two striking examples related to this topic will be mentioned: The Biennial of Illustration in Bratislava and the Book Illustration Festival “BookILL Fest” in Serbia.

The Biennial of Illustration in Bratislava has, in the last half a century, from its very establishment, dealt exclusively with the exhibition of original illustrations and this is one of its specificities. When we look at the Biennial exhibitions in the 21st century, we can see that today, half a century later, a very small number of illustrations represents the actual originals. The largest number of authors create illustrations by digital means. Still, if one had the opportunity to view, at one of the Biennials, the original illustrations and to see how they look when they are reproduced in books, one would notice an enormous difference. Sometimes the originals are far more noticeable, larger in format and leave a stronger impression, while in books they are smaller in size, limited by design and text, and acquire a completely different appearance and context than when they are in a gallery. Or when, side by side, in a gallery, we are able to view the prints in relation to the original illustrations, it appears that in digital illustrations there is a lack of genuineness, spontaneity, warmth and aura of an artwork. And again, this cannot make an original illustration more valuable in the artistic and aesthetic sense, than the one that was created by computer and printed. It is interesting that, in Japan, following each Biennial in Bratislava, an exhibition of the originals of the awarded illustrations is organized, where the organizers insist that the exhibited illustrations be originals. This is often not the case when it comes to the exhibitions of the Biennial in numerous other countries of the world, where it is exclusively the prints that are exhibited. It is also important to note that it is the authors who submit the digital illustration prints to the Biennial, and that the authors are the final judges of whether their digital art piece is adequately printed for the exhibition.

On the other hand, the far younger, eight-year old Book Illustration Festival “BookILL Fest” in Serbia, accepts works exclusively through the Internet, the works are judged in a digital format and all works for the exhibition are printed by the organizers as intermediaries. So, the ultimate arbiter of how the illustrations will look is the organizer himself. This manner of exhibition erases the differences between the original and the print. The technique is the only thing that differs, and it can only be ascertained whether something was created by using a traditional or digital technique. Likewise, the experience is lost in relation to the format, the background on which the original artwork was created, the texture and similar elements. But, what is gained is the speed and ease of communication, organization and transmission of a visual message. On the other hand, as the majority of illustrations were created by digital means, only a handful of works are actually robbed of the opportunity for the audience to experience them in all their authenticity by this manner of exhibiting.

These two examples are located at the tip of the iceberg when it comes to the problem of the originals and digital prints in the field of illustration in the contemporary world, because it is precisely at big international exhibitions that the cross-section of the current illustration production can be seen.

We can see that the problems related to original illustrations and those that were created digitally are very complex. We are left to wonder what the future holds for illustrations, which are increasingly being created on computers, but also what the future holds for art itself or for the printing industry, and ultimately what the future of the material world is in relation to the virtual. Where is the boundary that humanity should not cross, is the virtual world a threat or an advantage? Will all illustrations in the future be on screens? Does this even matter, or is the most important thing that communication through art is realized? But, this communication also depends on the context, medium, format, numerous factors. Is the generation of millennials, i.e. those who grew up with digital technology and the Internet, actually more accustomed to the screen, than to the printed, tangible book or picture in a gallery?

It is my personal belief that man, as nevertheless a part of the material world, possesses an essential and natural need for everything that belongs to that world. But he is also a spiritual being, and spiritual messages are transmitted in other ways as well, through images, sounds, words, intangible formats, which are quite well and easily transmitted digitally. Worldwide museums are, despite virtual reality, full and everyone still wants to see the Mona Lisa or Klimt’s Kiss. Technology has advanced and changed, but what truly drives the human spirit has always had that effect, though the centuries, and that is why it represents a work of lasting value. Original illustrations will, in the future, in the least, survive as a cult thing and their value can only grow, along with the required aesthetic value. Digitally created illustrations, as strings of zeros and ones, in their screen-adapted and printed forms, are just a new format for the transmission of those universal and lasting values and messages that humanity has carried through art for centuries.

 

References

Bibiana, www.bibiana.sk

Grozdanić, Mile, Put do knjige, Publikum, Beograd 2007.

Heller, Steven; Arisman, Marshall, Teaching illustration, Allworth Press, New York 2006.

Vlahović, Senka; From illumination to the Video-illustration of a book: A New Perspective on Illustration and Creating the Image of a Book in the Public: Abridged translated edition, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo 2017.

Vlahović, Senka, Ilustracija govori sve jezike: Nagrade Festivala ilustracije knjige BookILL fest 2012–2017 / Ilustration speaks all languages: Awards of the Book Illustration Festival BookILL fest 2012–2017, Banatski kulturni centar, Novo Miloševo 2017.

 

Illustration references

Albahari, David; Banović, Siniša; Gajić, Aleksa... [et al.], SRPSKE narodne bajke : za decu XXI veka, Čarobna knjiga, Beograd 2012

Dimitrovski, Bojana; Todorović, Dana, Cickove avanture, Kreativni centar, Beograd 2016.

Novak, Nikoleta; Jovanović, Aleksa, Maštovita žirafa, Pčelica izdavaštvo, Čačak 2017

Petolas, Nikolina, www.nikolinapetolas.com


Translation by Dunja Aleksandrovski

ART+MEDIA Reviewers

AM Journal of Art and Media Studies
No 18 (2019)
Issue No. 18, April 2019 - Main Topic: Corporeal Archives
Publisher: Faculty of Media and Communications, Singidunum University, Belgrade, Serbia
MA Senka Vlahović (Banat Cultural Center, Novo Miloševo, Serbia) one of the reviewers

 
 

26th BIB in Japan, 2018. / 26. BIB u Japanu 2018.

Biennial of illustrations Bratislava - Exhibitions in Japan, 2018. (Editor Yukiko Hiromatsu, Japan)


Contribution to the catalog:

While discussing multiple book illustrations, the jury members of BIB 2017 had to take into consideration different poetic, thematic, geographical, stylistic and artistic approaches to illustrating books for children. Upon reaching a very specific decision, i.e. choosing the winners, the jury members agreed that the awarded illustrations must be both authentic and original. The awarded  illustrators who come from countries such as The Netherlands, Denmark, Mexico and Japan, differ greatly from one another both in their narrative and artistic expression. Upon reaching the final verdict, jury members were open to express their sometimes contrasting expert opinions, and to hear each other out even when their preferences differed. Therein lies, in my opinion,the expert quality of the chosen jury members.

It was of utmost importance for us to patiently and thoroughly review each illustrator’s work, and the jury members were fully willing to exchange opinions, make compromise, change their primary decisions, or - on the other hand, to firmly hold their ground. There were no big, explosive arguments, even though you could tell that each member had their own personal favorites and was willing to passionately defend these artists’ work.

What I found to be very interesting is how culturally diverse all of the jury members had been, and how their cultural and artistic background reflected on their opinions and artistic tastes.

Jurying is a process - a living body of work which cannot be mathematically or logistically predicted. Therefore I wonder – if the jury members were asked, only a week later, to go through the nominated illustrators work one more time and revise the same illustrations in the same manner – would they come to the exact same conclusion? How susceptible to change are our opinions and conclusions? By saying this I do not imply that the winners did not well deserve the awards given to them, but am simply stating that every well-thought-out decision goes hand in hand with a little bit of luck. Both artistic quality and luck at that particular decision-making moment are the factors which play the role while deciding upon the winner. This is exactly where the magic of jurying and awarding lies! Jurying, discussing and loving illustrations is a process enjoyed by all of us: the illustrators, the jury members and the audience who will see it.

Senka Vlahović
(Serbia)
A BIB 2017 jury member
a theoretician of illustrations, 
book designer and illustrator


Translation: Sandra Trajlov



 
 
 
  


Izložbe Bijenala ilustracije u Bratisvalavi u Japanu 2018. (Urednica Jukiko Horomatsu, Japan)

Tekst za katalog:

Specifičnost odluke žirija BIB 2017 se ogleda u odmerenosti žirija i njegovoj težnji da pri odabiru najboljih ilustracija knjiga za decu zastupi različite poetičke, tematske, geografske, stilske i likovne pristupe ilustrovanju, a da pri tom svi nagrađeni radovi odišu i potrebnom originalnošću i autentičnošću. Veliki je raspon u likovnom i narativnom izrazu na pr. nagrađenih ilustracja iz Holandije, Danske, Meksika ili Japana. Ta raznolikost odluke žirija i njegova neisključivost prema određenom pristupu ilustrovanju je, čini mi se, njegov kvalitet.

Žiri se trudio da svakom učesniku konkursa pristupi s punim uvažavanjem, ali su i članovi između sebe imali volju da saslušaju jedni druge, razmene mišljenja, prave kompromise, promene odluke ili čvrsto drže svoje stavove. Nije tu bilo velikih eksplozija, ali neke tihe vatre i strasti svakog od članova prema favoritima jeste.

Neverovatno je kako se ukusi i mišljenja razlikuju od člana do člana žirija, od zemlje do zemlje iz koje dolaze. Žiriranje je proces, živo telo. Ne da se logički i matematički predvideti. Pitam se: da li bi isti žiri – da je samo nedelju dana kasnije ponovio proces i ponovo žirirao apsolutno iste radove, na isti način prezentovane – da li bi doneo istu odluku? Koliko su naši utisci i mišljenja varljivi i promenljivi? Ovo ne znači da dobitnici nisu zaslužili nagrade, već da su pored kvaliteta imali i ona malo “naklonosti zvezda” da njihov rad bude pripoznat kao najbolji od najboljih i dospe na sam vrh. Ali u tome i jeste čarolija žiriranja i nagrađivanja! To je jedan živi organizam čije mozaičko lice sa radošću svi zajedno otkrivamo: ilustratori, žiri i publika. 

Senka Vlahović (Srbija)
Član žirija BIB 2017
Teoretičar ilustracije, dizajner i ilustrator knjiga

„Stilske igre” Dušana Pavlića: Originalne i nekonvencionalne strategije ilustrovanja na tržištu knjiga za decu

Objavljeno u: Detinjstvo: časopis o književnosti za decuISSN: 0350-5286. - God. 43, br. 3 (2017), str. 43-49, Zmajeve dečje igre, Novi Sad, 2017.

   

SAŽETAK: Knjige Stilske igre 1 i Stilske igre 2, koje je ilustrovao Dušan Pavlić, predstavljaju primer nekonvencionalnog, vrlo neobičnog i orginalnog pristupa ilustrovanju knjiga za decu, sa brojnim intertekstualnim odnosima sa delom pisca Simeona Marinkovića, naglašenom formom u odnosu na sadržinu, mnogim varijacijama u tehnikama i stilu ilustrovanja i nadogradnje piščevog dela, i kao takve su, i umetnički izuzetno vredan, izuzetak na tržištu knjiga u vremenu instant sadržaja, potrošačkog društva i brzih a površnih komunikacija.

KLJUČNE REČI: ilustracija, ilustracija knjige za decu, Dušan Pavlić, tržište knjiga za decu, intertekstualnost, vizuelne komunkacije

Uvod

Knjige Stilske igre 1 i Stilske igre 2 autora Simeona Marinkovića, pisca, i Dušana Pavlića, ilustratora, u izdanju Kreativnog centra iz Beograda javljaju se: kao specifična originalna nekonvencionalna celina reči i slike; kao vrhunski primer intertekstualnih prožimanja poruka nastalih u dva komunikacijska koda – verbalni i vizuelni kod; kao primer kako mnogo varijacija iste pripovedačke matrice u različitim stilskim oblicima, i u slici i u literarnom delu, podstiču i izazivaju maštovist darovitih stvaralaca za nadogradnju osnovne narativne matrice i svedoče nepregledno polje stvaralaštva; javljaju se kao primer naslanjanja na postmodernističku dominaciju forme nad sadržinom, ovog puta u stvaralaštvu za decu (što je retkost) ali u trenutku savremene umetnosti, koja je postmodernu prerasla, u vremenu globalnog kapitalizma i neoliberalizma, svepšteg umerežavanja i novih digitalnih tehnologija i medija.

Ilustracija, kao nosilac moćnog komunikacijskog koda u savremenom kontekstu umetnosti, tržišta i društva uopšte, predstavlja oblast koja doživljava svojevrsnu renesansu, što upravo svedoče Stilske igre 1 i 2. U vremenu razvoja kreativne ekonomije, originalno stvaralaštvo i bogatstvo ljudskog duha predstvljaju ne samo duhovnu trajnu vrednost već i potencijalnu tržišnu prednost. Kreativni centar, kao vodeći izdavač za decu u Srbiji, sa međunarodnim ugledom i brojnim prodatim izdavačkim pravima i prevedenim izdanjima u inostranstvu, prepoznaje ovaj trenutak na tržištu knjige i odvažuje se da objavi nešto naizgled potpuno nekomercijalno, angažujući jednog od najboljih ilustratora u Srbiji da ilustruje najpre knjigu Stilske igre 1, a kasnije, kako je ona postigla iznenađujući uspeh dobivši više prestižnih nagrada u Srbiji, i drugi još obimniji i bogatiji poduhvat Stilske igre 2. Kako je i drugi deo pobrao nagrade, usledile su izložbe ilustracija iz knjige i povećana medijska zapaženost. Izložba je čak bila povod za stručnu tribinu Značaj ilustracije u knjigama za decu. Ilustracija kao uslovno rečeno primenjena umetnost izašla je iz knjige kao tržišnog proizvoda i našla se na zidovima nekomercijalnih galerija svedočeći neprestani krug umetnosti i svakodnevnog života koji potvrđuje i vrednost ilustracije kao jednake sa visokom umetnošću, ali i mogućnost vrhunske vizuelne umetnosti da bude masovna i reprodukovana u hiljadama primeraka u knjizi.

Stilske igre slike i teksta

Kakve su to stilske igre navele autora ovog teksta da napravi ovakav uvod? U pitanju su stilska poigravanja sa basnom o gavranu i lisici. Čuvena priča govori o lisici koja je prevarila gavrana, koji je stojao visoko na grani drveta, da mu preotme komad sira, posluživši se svojim lukavstvom i gavranovom taštinom. Poznati pripovedački obrazac pisac je ispričao na preko 150 načina menjajući forme i stil: u formi pesme, proznog teksta, stripa, sms poruke, pisma, novinskog teksta, kao himnu, odu, uspavanku, elegiju, zdravicu, ljubavnu pesmu, sonetni venac, komediju, tragediju, ili kroz primere brojnih književnih stilskih figura i načina pripovedanja i pevanja. Ovaj priručnik o književnim formama i stilovima sadrži i objašnjenja za iste u kojima je priča ispričana što mu daje edukativnu notu. U svakom ovom literanom tekstu osnov je basna o gavranu i lisici ispričana na drugačiji način. Na isto toliko načina gavran i lisica su i ilustrovani. Zvuči neverovatno za onoga ko knjige Stilske igre 1 i 2 nije video da se zanimljiva dela mogu ostvariti a da se preko sto puta crta na istu temu.

Dvojac Marinković–Pavlić uspeo je da na interesantan način napravi stilske varijacije jednog istog narativa i da u svojoj maštovitoj nadgradnji ipak zadrži nit koja ih povezuje – a to je intertekstualni odnos sa basnom – ali i da ponudi čitaocu mnoštvo novih informacija, detalja, opisa, junaka, uzgrednih pirča i dešavanja. Ono što je kvalitet i vrednost odnosa reči i slike u ovim knjigama jeste njihovo nadopunjavanje. Ilustrator se trudio da ne ponavlja ono što je pisac već rekao (samo koliko je neophodno) već da slikom dopisuje tekst. Tako slika i tekst u ovim knjigama čine nerazdvojnu celinu, reklo bi se da jedni bez drugih ne mogu i čine ono što čine isključivo zajedno.

Kad su su pitanju ilustrovane knjige „u situaciji smo da čitamo dva umetnička teksta, ilustraciju i književni tekst, koji su u međusobnoj interakciji, ili su jedan drugom kontekst, ali svakako zajednički stvaraju, možda bi se moglo reći, jedan treći zajednički tekst, tekst koji ih objedinjuje, a odnosi se na ukupan utisak koji knjiga kao celina ostavlja na čitaoca.” (Vlahović Filipov 2015: 63) Tako u knjigama Stilske igre 1 i 2, reč je kontekst slici, a slika kontekst reči i zajedno daju jedno hibridno višeslojno delo čiji elementi čine simbiozu sa mnoštvom intertekstualnih odnosa. Ove karakteristike deci sigurno neće biti važne ili prepoznatljive, čak ni običnom odraslom čitaocu, ali one su te nevidljive spone među kodovoma knjige kao umetničke celine koje čine da čitalac uživa, saznaje, zabavlja se, uvek iznova iščekuje kako će u sledećoj slovno/likovnoj celini biti ispričana/oslikana poznata nam priča. Knjigu kao umetnički objekat sačinjen od reči i slike objedinjuje ovde, važno je napomenuti, profesionalan dizajn, grafička oprema i štampa.

Stilske igre ilustratora Dušana Pavlića

Ovakvom stvaralačkom izazovu mogu biti dorasli oformljeni, vešti i iskusni ilustratori, koji vladaju crtačkim veštinama i tehnikama, ali imaju i oslobođen nesvesni kreativni deo svoga stvaralačkog bića koji daje ilustratoru mogućnost da slikom domašta tekst, obogati ga, oživi, dopuni... Ponavljanje iste pripovedačke matrice, samo u drugoj formi ili stilu, omogućilo je ilustratoru da ispolji svu raskoš svoga talenta i ponudi mnoge varijacije, pristupe, tehnike ilustrovanja na istu temu. Kako se bliži kraj druge knjige, mašta ilustratora kao da je sve veća i slobodnija, junaci, dešavanja i prizori sve neobičniji i originalniji, što je i neophodno, jer se ne može u dve knjige toliko puta ponoviti stereotipna slika: gavran na grani sa sirom, a lisica pod drvetom.

Ilustrator svoje stilske igre sa vizuelnom pričom o gavranu i lisici ostvaruje na više načina, ali uvek na korektan koautorski način prateći piščev tekst tako da ga obogati istakne ali ne uguši. Dakle, na sledeće načine:
– motivski: dodavanjem junaka, motiva ili radnji kojih u tekstu nema, u ovom smislu je mašta ilustratora veoma bogata i čini da je piščevo delo nezamislivo bez ilustracija i to baš ovog autora
– karakterizacijom glavnih i sporednih junaka: oni su nekad u realnom obliku životinje, nekad hodaju na dve noge kao ljudi, nekad je lisica/gavran muškarac a nekad žena, veoma su izražene najrazličitije emocije junaka
– tehnikom, čini se uvek kompjuterskom (možda je autor samo započinjao neke ilustracije na papiru): bledo bojeni šrafirani crtež; jednostavno u čistim tonovima obojene dvodimenzionalne ilustracije bez senke ili šrafure; bogato oslikane, u zasićenim tonovima, nijansirane detaljima, senkama, valerima ilustracije itd.
– likovnim izrazom: menjajući pristupe kombinovanju boja, tekstura, kompozicija; neke ilustracije su u izrazito kontrastnim kombinacijama boja, neke su monohromatske ili u harmoničnim kombinacijama boja, neke su blede u bojama, neke gotovo crno-bele, neke u izrazito tamnim nekontrastnim kombinacijama boja, negde u izuzetno jarkim tonovima boja, negde su junaci krajnje stilizovani, gotovo plakatski, dizajnerski, negde bogato oslikani, negde imamo prostornu dimenziju a negde ne...
– oslanjajući se na stil ili formu piščevog dela (na pr. haiku forma priče o gavranu i lisici navodi ilustratora da nacrta gavrana i lisicu kako sede i meditiraju)
– oslanjajući se na vreme, prostor, kontekst ‒ na neku osobenost piščevog teksa (na pr. epsku pesmu Bugaršticu srednjevekovne tematike ilustrator predstavlja lisicu kao gospu, a gavrana kao viteza sa oklopom, spram doba na koji se forma i sadržaj pesme odnose).

Razmislimo li malo bolje, gavran i lisica opšte nisu omiljene životinje, knjige za decu prepune su meda, zeka, mačića, kućića, domaćih i generalno ljupkih i lepih životinja, ili već nekih opasnih, neustrašivih, fantastičnih, mitoloških. Kako dve ovakve životinje učiniti interesantnim i dopadljivim deci, a da knjiga i sa literarne i vizuelne strane ima određenu vrednost. Svakako, umetničkom nadgradnjom. Što zaslugom pisca, što zaslugom ilustratora, lisica i gavran su neobična kombinacija. Oni su ponekad i muško–ženski par kod kojih iskri ljubav. Borba oko sira prelazi u svojevrsnu igu zavođenja. Neretko je lija ljupka dama a gavran šarmatni muškarac. Karakterizacija likova je ovde izuzetno važna, što ilustratoru polazi za rukom – da dočara lijino lukavstvo, zavodljivost, brigu lije kao majke za mladunce, ili opet gavrinu taštinu, razočarenje, njegov odnos prema dedi, gavranki, liji...

 

Znamo onu čuvenu Ko se tuče, taj se voli. Na naslovnoj strani Stilskih igara 2 neobičan par gotovo zaljubljeno pleše: lija i gavran. Ko bi rekao da su to oni junaciji iz basne čiji borba za opstankom i oko komada sira asocira na lukavstvo i taštinu? Da, to su oni u jednoj od ilustratorskih stilskih igrarija Dušana Pavlića.

Šta čini da je ova knjiga ilustratorski nekonvencionalna i originalna? Isti junaci prikazani na različite načine, bogatsvo likovnih izraza i tehnika, jer smo navikli da su knjige dosledno ilustrovane u istom maniru, da junak jedan izgled ima od početka do kraja knjige, a ne da je na svakoj ilustraciju drugačiji. Pa ipak, uprkos ovim razlikama, mi kao čitaoci ne gubimo osećaj da su to isti junaci, da smo u svetu istih dveju knjiga koje su uprkos svim stilskim varijacijama koherentne i kompaktne kao celina. To im daje vrcav, neformalan, opušten, a dosledno profesionalno ozbiljan i predan ilustratorski pristup Dušana Pavlića.

U intervuju za list Danas, ilustrator je pokušao da pronike u tajnu nastanka ovako neobičnih knjiga: „Obe knjige Stilskih igara rađene su na specifičan način. Retko sam do sada u radu imao toliko slobode. Jednostavno, autor mi je predao tekst s mnogo poverenja. Imao sam sreće, pa sam ilustracije mogao da započnem i završim bez velikog opterećenja. Možda je samo u tome tajna.″ Ilustrator je čini se, poput deteta, oslobodio svoj kreativni potencijal i dao bogati i originalni rezultat. A u obrazloženju za prestižnu srpsku nagradu Neven koja je dodeljena za knjigu Stilske igre 1 potvrđuje se njegov dar i postignuće: Dušan s lakoćom nadograđuje svojim crtačkim umećem. Dopadljivi, vešti, raznovrsni, zabavni, topli crteži još jednom pokazuju velikog znalca i već osvedočenog jednog od najboljih srpskih ilustratora Dušana Pavlića.(Marković 2017: 14)

Analiza pojedinačnih ilustracija


Ilustracija za pesmu Uspavanka za lisičiće. Pesme je lijina uspavanka deci. Iz pesme ne saznajemo većinu stvari koju vidimo na ilustraciji, osim da je veče i da ih lija uspavljuje. Kompletan prizor je ilustratoreva nadgradnja: lisičija jazbina među korenjem drveta, detalji toplog doma, mlad mesec, tri lisičića, sova na grani... Ilustrator je preneo toplinu majčine ljubavi i brige za mladunce iz pesme na sliku. Ilustracija je bogata detaljima, nijansama, valerima, teksturom. (Stilske igre, str. 42)


Ilustracija pesme Gavranov pantum gavranki. Pesma forme pantum je gavranov vapaj gavranki zbog sira koji mu je otela lija. Međutim, na slici vidimo samo gavrana u letu kako je otkunuio komad sira. Ilustracija je krajnje svedena, dvodimenzionalna, bez valera, senki, šrafure, detalja, u dve boje izrazito komplementarnog kontrasta. Poput dizjanerskog ili plakatskog rešenja. Ptica je, takođe, vrlo svedenog gotovo groteksnog oblika, stilizovana. (Stilske igre 2, str. 72)


Ilustracija pesme Refren predstavlja komunikaciju lije i gavrana nakon događaja sa sirom. Na slici je prizor koga nema u tekstu, osim reči zamka koja je verovatno navela ilustratora da događaj iz basne ovoga puta nacrta drugačuje: lisica je napravila zamku da zapne nogu gavranu s namerom da on padne kako bi mu otela sir. Junaci hodaju na dve noge kao ljudi što nije uvek slučaj u knjizi (Stilske igre 2, str. 122)


Basna o gavranu i lisici opevana kroz formu haiku pesme. Ilustrator na simpatičan način komunicira sa poreklom haiku forme vezanim za Daleki Istok, te njegovi junaci meditiraju pod trešnjim cvetom, a sir je između njih, kao da nije predmet borbe. Jednostavan likovni izraz, jarkih boja, bez previše detalja, bez prostorene dimenzije, bez senki, valera. Ima određenu dozu humora. (Stilske igre 1, str. 62)


Nervozonim stilom ispričana basna u priči Nervozno bila je povod da ilustrator izmisli čitav kontekst u kom je priča ispričana. Sadržaj slike uopšte ne postoji u priči. Priča je naravno o gavranu i lisici, a ovde njihovi šumski drugari nervozno prepričavaju događaj otimanja sira. Izražen linijski crtež, bledo obojen, likovni izraz potpuno drugačiji od prethodnih primera. Bez jakih kontrasta i zasićenosti boja. (Stilske igre 1, str. 24).


Ilustracija pesme Bugarštica, čiji naziv predstavlja formu epske junačke pesme, u čijem stilu je pesma i napisana, govori o junačkom držanju gavrana i gospođici lisici kojoj dopade sir. Ilustrator junake predstavlja poput ljudi iz srednjeg veka. Gavran, junak sa oklopom, od lepote gospođice lisice ispusti sir... Stilizovana pozadina, bez prostorne dimenzije, okvir slike od formi nalik heraldici. Lija je prefinjena i lepa. Boje su prigušene, sa kontrastom crvenkasto-braon i zelenih tonova. Forme pomalo svedene ali je prvi plan ipak trodimenzionalan iako je pozadina plošna i dekorativna.  (Stilske igre 2, str. 10, 11)


Zaključak

Bogatstvo ilustratorskih izraza u simbiozi sa piščevim delo učinilo je knjige Stilske igre 1 i Stilske igre 2 izazovnim i zanimljivim za čitanje i gledanje. One u sadašnjem trenutku predstavljaju izuzetak na ilustratorskom i izdavačkom nebu komercijalno ilustrovanih knjiga za decu koje se kao instant proizvodi potrošačkog društva brzo zaboravljaju i troše. Orginalnost ilustracija i njihovo vizuelno bogatsvo čine da se knjige Stilske igre 1 i 2 izdvajaju, upravo svojom neobičnošću i upečatljivošću na tržištu knjiga. O tome svedoče i brojne nagrade, medijski natpisi o knjigama i izložbi ilustracija.

Da li tržišna utakmica u Srbiji može da podnese ovakav izdavački poduhvat, iako je pažnja medija i stručne javnosti primetna, ili je u pitanju izdavačeva društvena odgovornost, pitanje je otvoreno? U svakom slučaju je to hrabar potez izdavača i veliki napor pisca i ilustratora koji će sigurno ostaviti traga u kulturološkom smislu, kako sa stanovišta književnosti za decu, tako i sa stanovišta ilustracije.

Ilustracija kao umetnička disciplina u prilikama kao što je objavljivanje knjiga Stilske igre 1 i Stilske igre 2 dobija mogućnost da se u punom sjaju pokaže kao nosilac moćnog vizuelnog komunikacijskog koda, estetskih i kulturoloških vrednosti u kontekstu galaksije slike i intenzivnih i brzih vizuelnih komunikacija u vremenu u kojem živimo. Ilustracije poput ovih u Stilskim igrama 1 i 2 obogaćuju našu vizuelnu i čitalačku kulturu i stoje svojom originalnošću i maštovitim poigravanjima kao bedem odbrane od prosečnosti, plagijatorstva i banalne sladunjavosti na tržištu knjiga za decu.


Literatura
Marinković, Simeon, Pavlić, Dušan, Stilske igre (1), Beograd, Kreativni centar, 2014.
Marinković, Simeon, Pavlić, Dušan, Stilske igre 2, Beograd, Kreativni centar, 2016.
Marković, Slavica, Stilske igre : izložba ilustracija Dušana Pavlića : Galerija Atrijum, Biblioteka grada Beograda, od 28. marta do 19. aprila 2017, Beograd, Kreativni centar, 2017.
Tasić, Jelena, Dušan Pavlić: Dobri urednici u sebi čuvaju malu iskru deteta, u: Danas, http://www.danas.rs/kultura.11.html?news_id=342275&title=Du%C5%A1an+Pavli%C4%87%3a+Dobri+urednici+u+sebi+%C4%8Duvaju+malu+iskru+deteta (1.5.2017)
Vlahović Filipov, Senka, Video-ilustracija knjige: Novi pogled na ilustraciju i kreiranje imidža knjige u javnosti, Beograd, Akademija umetnosti, Novo Miloševo, Banatski kulturni centar, 2015.



Senka Vlahović