Marija Tanackov: „Ukorenjeni u Nebu” kao primer postmodernističke hibridizacije

Više o knjizi:


Senka Vlahović objavila je novu knjigu ume­tničkih fotografija ili foto-ilustracija, koje su vi­zuelne instalacije, i prozaida, malih pesničkih me­daljona koji prate grafičke instalacije. Autorka nam je dosad bila poznata kao foto­graf, grafički dizajner, odličan ilutrator, a poznato nam je i njeno bavljenje teo­rijom ilustrovanja i video-ilustrova­nja knjiga. 

Knjiga „Ukorenjeni u Nebu” za autorku је bio iza­zov, a za čitaoce je ona zadovoljstvo da na nov na­čin vide spoj poetskog i proznog teksta i, na prvi pogled, za konzumenta ilustracija, koje stoje naporedo s tekstom. Grafičke in­sta­lacije su crno-bele umetničke fotografije grafički di­­zaj­nirane, do­rađene. Svojom porukom one su u suvislom sa­­­od­nosu s prozaidama, ali se mora zaključiti da sli­ka domi­nira ovom knjigom. Snažno se manife­stuje činjenica da pe­snički tekst prati vizuelnu percepciju teme. Tema jeste bekstvo od pojavnog sveta u svet bolno-autentične pobune onih koje ne interesuje, ili onih koji nemaju društvenu moć, niti sprovode bilo koji oblik nasilja nad drugima. Polazeći iz perspektive individue, umetnička po­ruka je, u ime zajednice, poziv da se menjamo i preobražavamo sebe u sebi, najpre povezivanjem s Prirodom. Ne uzdiže se deo nad celinom, nego se deo traži u celini na putu ovo­vremenog traganja, koje, inače, egzistira od kad je sveta i veka, još od Adama i Eve pa do ovovremenih Adama i Eva, či­ju emotivnu hroniku međusobnog odnosa, neuro­za, opsesija, strahova, iskupljenja nalazimo u ovoj knjizi. 

Umetničko ja u ime Bića traga za svojom be­smr­tnom su­štinom, osvajajući tako kroz istoriju uvek nekorišćeno pra­vo na slobodu. Umetničko ja, i u vizuelnim instalacija­ma, i u tekstu, traga i za smislom umetničkog stvaranja u hao­su trećeg milenijuma, kroteći svoje snove, pokušavaju­ći da ogoli i imenuje beskraj, kao večno pravo na slo­bodu sopstvenog kreativnog čina, kao sopstveno ova­ploćenje u ovozemaljskom životu kao žrtve, kao služenje Taliji, a ne ovom svetu koji lirsko ja ne razume i ne prihvata kao svoje obitavalište ce­neći da „svet života i svet snova traje, mimo bora vremena i zaraženih satova što brišu slike sećanja”. Ožiljci u haosu života govore o drami i tragediji haosa na­šeg vremena.

Svet Talije je „svet čuda, svilenih pločnika, bar­šunastih okova, magičnih krovova i vatrenih kiša što plamenom zapljuskuju, dobuju varnicama su­za prolivenih iz procepa svetova”. I kad peva „na­šla sam te i pre svog rođenja” lirski subjekat peva o večnom, nelinearnom postojanju „u rado­sti ra­đanja, našla sam te – hram tvoj i svileni kutak tvo­ga bitka”. 

Povezanost muškog i ženskog principa, principa ljubavi, lirsko ja iskazuje rečima: „Eva sam i nisam, jer i Adam je u meni, i snaga njegova, i sile njego­ve muške, i slabost. Pred Boga kad odem, ni Adam ni Eva neću biti, ni pero što poput balerine zaigra­va se oko trešnjina cveta sa Van Gogovih slika. Sa­mo zrak svetlosti, trenutak u večnosti, kap u moru nebeskom”. Adama, kao muški princip stvaranja, nalazimo vizualizovanog u projekciji autorke i u njemu sagledavamo i Evu, ali i slabost, i umor ratnika u ovozemaljskim porazima, muku i bol usamljenosti.

Danilo Kiš je izrekao sud da je do 90-ih godina 20. veka u literaturi sve rečeno i da su zato posle tog perioda literar­ni postupak i forma dominan­tni. Senka Vlahović, prihvatajući taj stav, stva­ra svoju umetničku formu, a u duhu posmoder­ne tradicije, spajajući likovnu umetnost, tačnije re­čeno njen ovovremeni derivat, i jednu hibridnu knji­ževnu formu. Pesma u prozi, prozaida, vid je književne hibridizacije, spoj poezije i proze. Ova knjiga je primer post­modernističke hibridizacije i različitih artističkih po­stupaka i primer stvara­nja sopstvenog umetničkog ru­ko­pisa. U njoj je os­tvarena inovacija spoja različitosti, spo­ja slike i go­vora, u jezik koji, kao osobena umetnička pra­ksa, širi granice poznatog načina spajanja slike i reči, one prakse koja se ni uslovno u ovoj knjizi ne može nazvati tek pukim ilu­strovanjem teksta. Domina­cija slike nad tekstom po­dr­žava tezu o inoviranoj formi i ova knjiga živi na svoj intertekstualni na­čin kao zanimljiva umetnička simbio­za. Senka Vlaho­vić je načinila za sebe značajan korak ka svom načinu oblikovanja i prezentovanja umetničke gra­­đe. Ona je otvorila put koji pruža mnogo novih neistraženih iz­ražajnih mogućnosti.

U njenom poetskom tekstu mogu se naći nazna­ke neo­romantizma u kontekstu našeg vremena, ali svojim spo­jem slike i teksta ona podržava tezu da je važno, čak va­žnije, kako je nešto ispričano, nego šta je ispričano. Pred či­talačkom publikom našla se jedna vizuelno bogata knjiga koja komunicira grafički dizajniranom umetničkom sli­kom i reči­ma gradeći tako metaforični jezik bogat simboli­ma koje nužno treba odgonetati. Naročito vizue­l­ni iskaz ovog dela traži interaktivan odnos kon­zu­menta. Knjiga se može čitati i listati linearno, ali mo­žete je, osim „Pogovo­ra pesničkog”, čitati po sop­stvenom nahođenju, ali pri tom stalno treba ima­ti na umu da se delo utapa u svet mnogo širi od onog imenovanog. Već od prvog čitanja jasno je da ono jeste baza podataka vezanih za znanu tradici­ju, ka­ko književnosti i umetnosti uopšte, tako i isto­ri­je, re­ligije, filozofije... Umetnica nam do­kazuje da je sama ume­tnost oslonac i vera mo­der­nog čoveka i da je ona u slu­žbi usavršavanja ljud­ske prirode i izgradnje novo-stare ci­vi­lizacije i nje­nih etičkih vrednosti. Umetnošću se može pre­va­zići čovekov tragični položaj u prirodi, kosmosu, isto­riji i našoj civilizaciji. Vlahovićeva ide i korak dalje i poručuje nam da je umetnost prava kada u sebi traži spoznaju Bića, kada u sebi nosi napor poznanja Boga. 

O odnosu, spoju slike i reči lirski subjekat po­ru­ču­­je: „I pre slike, reč. I posle slike, reč. I u slici, reč. Pre­tače se, reinkarinira iz jednog oblika u du­gi. Nje­no veličanstvo reč i njeno podveličanstvo pe­sma. Pesma u slici, pesma u reči i ona neiskazana uvek je meni kad u kućicu puževu zavučem se i samo za Boga znam. Biti pesnik je velika tajna, i radost”.

Na tragu reči Dostojevskog to znači da se život pozajmljuje od umetnosti. Metatekstualnost od­­ražava stalnu potrebu za preobražavanjem i na tra­­­gu je Hajdegerove filozofske opaske da će doći vre­me, ono je i došlo, da se ponovo traži i da se „na­đe Bog”. Jasno je platonsko-hrišćansko odre­đe­nje duhovnog. Nasuprot njemu stoji propadlji­vost. „Pro­­menljivi smo samo Mi. Propadljivi, nestal­ni, ko­lebljivi. Pro­kleti. Tražimo novo nebo, zemlju, vo­du. A krajni je čas, da sebe nađemo, menjamo i do­vedemo u stanje stalnosti stva­ralačke pro­­men­lji­vosti”. Umetnica nam poručuje da to pravo svo­je pro­menjivosti na planu krativnosti ne koristi­­mo u dovoljnoj meri.

Ova knjiga je kreativan način suočavanja sa ži­votom, kao društveno prihvatljiv način kre­a­ci­je „kad otvoriš vrata se­ćanja i sna, i zaroniš u mrak i maglu nepoznatog, kročio si putem davnim do ključeva tajni gorde sobe predaka i po­tomaka”.

Oslobađajući se samokontrole, lirski subjekat na­lazi način da iskaže neslaganje i bunt pro­tiv bolne i neprihvatljive stvarnosti, pokazuju­ći nam mode­le prolaznosti u traganju za večnim i nepromenji­vim. U vibracijama, u promenama ra­spoloženja ži­votna realnost se mora svoditi na prevođe­nje i sprovođenje ideja koje brane do­sto­janstvo mi­šlje­nja i duha, koje vode spasava­nju pozitivnih emo­cija i ljubavi kroz odluku da se iz haosa krene po­stavljanjem pitanja sebi i drugima. 

„Vekovi kroz mene govore, naslage lesa, mulja i ta­­loga mora Panonskog, nasukani splavovi, ske­le­­ti tiskih cve­to­va i školjki barskih, ždralovi izu­mr­li, mačevi soldata su­ro­vih, neustrašivih, crkve porušene i gradovi potonuli u pod­zemlje. Doviku­ju, još su živi, pevaju. 

Kažem Vam: Ovo nisam ja.”

U promišljanjima o suštini života jasno je šta tre­ba spasti, koje to vrednosti života treba od­bra­ni­ti od zagađivanja. Retorika dela je odlu­čna u odbra­ni humanih vrednosti, u odbrani same umetno­sti i duhovne piramide označene Nebom na kom stoluje Bog, a u koje se treba uko­reniti.

„Koreni u Zemlji i koreni u Nebu – pozitiv i negativ, glava i pismo, lice i naličje, duh i telo, čovek i Bog.”

Poruka je jasna i iz reči: „Ona je tu i kad se čini da je ne­ma. Poezija.” Umetnost se pojavljuje kao spas, kao es­tetska snaga, kao slika Bića. Sama slika nije ilustracija pe­sni­čkog teksta, nije dodatak tekstu. Ona je oslobođena tog slu­že­nja. Uvođenjem novih tehnika vizualizacije ona je mo­der­na, savremena estetska poruka sama za sebe, dokaz na­šeg vreme­na o našem vremenu, o njegovim tehničkim mo­­­­­­gućnostima i umetničkim dometima. Ona je dokaz i o na­­­činima preobražaja tehnike, o prelazu umet­no­sti u formu tehnike. Ovo delo Senke Vlahović je još jedna po­­tvrda Hajdegerovih teoret­skih postavki o razvojnom putu umetnosti koji se završava dizajnom i, naravno, u ovom delu ne i za­boravom Bitka. Ispunjavajući prvi deo Hajdege­ro­ve postavke, autorka ustaje protiv zaborava Bitka. Pro­blem na­šeg vremena je i činjenica da čovek os­taje bez „zavičaja” u ovom procesu ubrzanog ra­­­zvitka tehnike, a ova knjiga Sen­ka Vlahović pokušava da pomogne čoveku da uka­že na „za­vi­čajnost” kroz povezivanje Zemlje i Neba, spo­­zna­jom prirode sveta, spoznajom Boga preko ume­tni­čkog či­na. Fotografija, sada s tekstom, tvori, de­lom i povezivanjem kontrapunktom, novi smisao. U slici je eksplicitno izražena ta ugroženost i, čini mi se, da bi se paralele ovih vizuelnih instalacija mo­gle povući i sa slikom Edvarda Munka „Krik”. Može da nam se učini da je stanje muškarca, Adama 21. ve­ka, u vizuelnim projekcijama autorke nedovo­ljno spozna­to u realnom svetu, ili prenaglašeno u od­no­su na pesni­čki tekst. Kao da je novi Adam čovek bez nade, pun bola. No taj bol, njemu, i nama, poma­že da proniknemo u tajne živo­ta. Taj bol koji je fizički, telesno uočljiv, koji je i duševni bol, koji je i lični, ali i bol iskustva, i nasleđa, pa tako popri­ma i afek­tivnu dimenziju i postavlja pitanje granica izdr­­žlji­vosti. Bol otkriva našu nemoć, ali može i da nas budi, i da nas probudi. Baš taj bol ilustruje naše doba, ali on hrani i nadu u mogući preobražaj. Kao kod antičke statue Laoko­na, u vizuelnim projekcijama autorke imamo spoj bola i lepo­­te muškog tela. Zemlja nosi predznak smrtnog, Nebo je be­smr­tnost, Zemlja je haos, Nebo je poredak, a umetničko stva­ranje je važno u tom saodnosu, ono je katarza. 

Lirski subjekat promišlja o umetnosti: 

„Ovo nije umetnost. Ovo je ispovedanje vekova. Kad ne­maš kome, piši sebi, Bogu i dalekom ne­po­znatom prijatelju. Biti pesnik je velika patnja. Biti čovek, još veća. 

Odmetnik od kičice. Pesmom laviram i graviram, u knji­gama, šrafure duše u stotine otisaka, da ra­zmnožene do mnogih srca dođu, otvore ih i stvore prizore u njima meni nepoznate”.

U traganjima za istinom ostaje još uvek otvoreno samo pi­tanje: da li je Umetnost u stanju da „po­rodi”, kako to Hajde­ger imenuje, „nadolazećeg Bo­ga”? Za razliku od množine dela umetnosti našeg doba, autorka daje eksplicitno reči­ma iskazanu me­tafizičku sadržinu svog pogleda na svet kao svoj lični doživljaj i lični duhovni napor. Senka Vla­hović pokazuje umetničko zračenje pesni­čke lično­sti, kako u rečima, tako i u svojoj izražaj­noj tehnici umetni­čke fotografije spojene s no­­vim mogućnostima umetničke nadogradnje. Svojim ra­dom ona kao da poručuje i drugima da krenu svo­jim putem istraživanja, ako u sebi nose bar dva umetnička talenta.

Marija Tanackov, književni kritičar